Nije nas bilo dugo…s razlogom. Pripremali smo se da ova godina bude naša prekretnica, u svemu!
I jeste!
Ali nažalost ne na način koji smo planirali.
Ova priča nema srećan kraj, ali je pišem, jer je tako lakše, neka papir trpi sve. Možda nekome bude lakše ako zna da istu tugu delimo, a možda neko neće moći da pročita do kraja…ne zameram…možda ni ja ne bih!
Strašne stvari se obično dešavaju drugima, u novinama, na internetu…vidiš, skroluješ dalje, pošalješ poruku i zaboraviš.
A onda se desi tebi!
….
Bez najave, bez ikakve naznake opali te tako jako da se i dalje moliš da te neko probudi iz košmara…
Boriš se, štipaš, šamaraš i nadaš sve dok ne shvatiš da nema buđenja. To je to, dešava se tebi! Realno je, tužno, strašno, užasno boli, ali se dešava. I ti tu ništa ne možeš.
Možda je to i najstrašniji deo, što si bespomoćan, što se ništa ne pitaš, nisi spreman na to, a i da li bi ikada iko mogao da bude spreman na to!?

Imala je samo mesec dana. Tačnije 32.dana je odbila da jede, jedan za drugim svaki obrok je ostajao sve više u flašici, zatim kreće povraćanje i nakon poziva hitne pomoći koja nam kaže pustite bebu da spava, to joj je posao, ja odlučujem da ih ne poslušam i odvedem je lično.

Ponedeljak, 10.maj 22h….
U hitnoj dr ljuta što je nisam poslušala odluči da bebu ni ne pogleda već da uput za kliniku. U fazonu šalji dalje.
Na klinici, aktuelno korona stanje sve otežava…ko će nas primiti, zbog čega smo došli, a zašto smo došli, pa kako smo došli….sve to traje neko vreme i u 00.00h mi kažu potpišite ovde i ostavite nam bebu.

Kao u najgoroj noćnoj mori…Vratih se kući praznih ruku.Bez ikakvih informacija šta je mojoj bebi.

Dan za danom…sve gore i gore. Imate pravo na jedan telefonski poziv dnevno u periodu od 12h-13h na dečijoj intenzivnoj nezi.
Informacije koje smo dobijali su beba jede i spava, dobro je…I tako danima…Jede, spava…
Iako su mi svi govorili da sam paranoična, da slutim svom detetu nešto čega nema, meni jednostavno te informacije nisu bile dovoljne.
Zahtevala sam da je vidim i nakon “debelih” veza kovid testiranja i malo pretnji sam uspela.

Videla sam je. U inkubatoru, sa 10ak cevčica u sebi, bespomoćno je ležala i nije me videla. Gledala je u mene, ali me prepoznala nije. Da, imala je mesec dana, tešili su me da je to normalno, ali sam znala da nije. Videla sam u njenim očima ono što doktori ne mogu. Videla sam da nam se nešto strašno dešava i uplašila sam se kao nikada do tad. Ali sam joj ipak obećala da ću je ponovo vratiti kući i da ću uraditi sve da joj bude bolje.

Obećanje nisam ispunila.

Jesam uradila sve što sam mogla, tražila premeštaj za Beograd, ali je bilo kasno. Da li smo zakasnili ili je sudbina bila zapisana mnogo ranije saznaćemo uskoro….Da li bi nam bilo lakše da smo imali priliku da se borimo, da li bi nam bilo lakše da se ona borila duže i da agonija traje i dalje, da nada postoji ili je lakše da mislimo da je bolje što su se muke skratile…ništa od toga nije lakše ja da vam kažem!
Prazne reči kojima vas teše su upravo to – pazne reči! Bolje je tako, ne muči se. Bolje sada nego sutra. Bolje tako nego da se mučite celog života.
Ali ko vas uopšte pita šta je bolje.
Niko! Čime se onda tešimo, kao da nam je neko učinio uslugu, zar trebamo još biti zahvalni?
Da zahvalimo što nije bilo gore?
Ja mogu da zamislim da od ovoga može gore, stvarno mogu! Ali isto tako verujem da je moglo biti i bolje i mislim da sam zaslužila da mi bude bolje, ne ovako.

23.maj.
Pamtim reči doktorice koja saopštava loše vesti i kaže: ,,
Neka je ovo zlo zarad nečeg boljeg!“
Odzvanjaju mi i dalje…zarad čega?
Kako iz ovoga izvući nešto lepo. Možda neku životnu lekciju da ukočimo malo i više vrednujemo život. Da usporimo i uživamo u svakom trenutku maksimalno.
Ali ako smo sve to radili i do sada!?
Onda nam ostaju pitanja bez odgovora…
I ostaje nam da budemo još jači i da se borimo još više.
Duboko u sebi verujem da se ovakve stvari samo jakim ljudima dese. To je valjda neko prokletstvo jakih da sve mogu!
I mogu i moram i hoću.
Zbog sebe, zbog dece, porodice i prijatelja!
Zbog Nine!❤
Ako postoji drugi svet o kome nam pričaju, biram da verujem u to da nas gleda i ponosi se kako smo jaki i guramo dalje.
Neka bude ponosna kako je deo jedne snažne porodice!
Nije bila! I dalje je!

PORUKA ZA MAJKE I ONE KOJE ĆE TO USKORO POSTATI
Moja priča nije pisana da vas zastraši, nikako to ne želim. Meni pisanje pomaže da ublažim tugu. Znam da svako ima svoju priču i nažalost puno je sličnih sudbina, znajte da se sve dešava sa razlogom i ako nam je u tom trenutku to neshvatljivo. Budite jake i ne gubite nadu da vas posle svega čeka nešto lepo. Ja i dalje verujem u bajke i srećan kraj. Ako nije srećan, znači da još nije kraj.
Tek smo počeli.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *